Romanca o tri ljubavi

Redatelj  drame Romanca o tri ljubavi je Nikola Šimić. Glavni protagonisti Gospa, Službenica, Vitez i Kapelan.  U ulozi Gospe je Anastasija Jankovska, službenicu igra Katarina Romac, Viteza Stipe Radoja

i Kapelana Nikola Ivošević.

Romanca o tri ljubavi  je ljubavna drama koja se odvija u zapuštenom zamku čiji je gopsodar otišao u rat i iza sebe ostavio ženu, službenicu , te kapelana.

Gospa i Službenica provode dane u samotnom zamku čeznući za ljubavlju dok im je jedino društvo kapelan koji se brine o ružičnjaku ,ali ujedno i o gospodarevoj ženi i zamku.

Jednog dana Vitez posjećuje zamak i radnja se komplicira.

Udvara se Gospi , dok se ona suočava sa moralnom dilemom.

Popustiti ili ne popustiti?

Gospa od Kapelana traži ključ svoga pojasa nevinosti, a od Služavke moli da umjesto nje provodi noći s Vitezom,dok ona s njim provodi dane.

I tako sve dok glas crne ptice ne nagovori Viteza da pođe izvan zamka u potragu za drugim ružama.

No,umjesto ruža dočeka ga smrt kao i Gospu i Službenicu.

U Romanci o tri ljubavi  duhovitost se postiže molierskom igrom riječi i stihova dok se shakespeareovski obrađuju teme ljubavi i života.  Teme poput odanosti i izdaje, moralnosti i nemoralnosti te ljubomore su aktualne i danas kao i  u vrijeme Križarskih ratova u koje je smještena radnja.   

Autor: Aldo Miletić

NOVAC JE JEDINI BOG KOJEG POZNAJEMO

Novac se danas toliko često spominje u društvu da je postao dio našeg društva,a njegov postanak legenda koju prenosimo s koljena na koljeno.Tako jednostavna riječ,novac. No što ona znači?

Novac je mjerilo vrijednosti, mnogi će reći.U neku ruku to je i istina. Ali ne samo i istina, nego i naš odgoj. Čim vidimo nekog siromaha na ulici, zaziremo od njega kao da je siromaštvo zarazna bolest. Bogatima se zauzvrat radujemo, nadajući se da će nešto njihove sreće preći i na nas. Zato što, naravno, nijedan bogataš nije stekao svoje bogastvo poštenim radom. Bogati su postali neka vrsta idola koji nas plaši i privlači. Povezanost između ta dva pojma je paradoksalna, ali ipak postoji, kao i strahovi koje smo sami stvorili. Strahovi stvoreni zbog papira s otisnutim brojem na njemu. Tužno je gledati kako i najzagovorniji protivnici ideologije novca ipak na kraju kleknu i prihvate istu stvar po kojoj su maloprije gazili. Nemaju izbora zato što bez novca i ne postoje. Ima li onda smisla boriti se protiv komada papira? Ne. Borba protiv novca završila je istog trenutka kada je on bio uveden. Još jedan paradoks koji nije trebao ni postojati. Novac je postao bog, no i bogovi su ponekad pravedni. To isto biće daje, veseli siromašne i pomaže nemoćnima i oboljelima. Dobrota, kažu, dolazi iznutra, a ne iz novčanica. Novčanik samo pripomaže. Novac je sredstvo, mi smo problem. Sad se otkriva prava istina. Istina koju mnogi ne vide, jer nemaju vremena za razmišljanje; tri posla kako bi otplatili kredit i režije te kupnja hrane sa sitnišem ne ostavljaju vremena za duboke misli. No, i to je u redu. Istina čeka i čeka, kao majka svoje dijete da se vrati doma. Strpljiva je ona, ne žuri joj se. Istina se ne mijenja, ne prolazi kroz faze. Novac je sredstvo, mi smo problem, poruka je i ostavština čovječanstva. Novac nije živo biće, nema osjećaje. Mi smo mu udahnuli život i više nema povratka. Gotovo je. Već mu se klanjamo. I kao zaštitniku i kao neprijatelju čiju nadmoć priznajemo. Ljudi su postali umorni, ali neće prestati raditi. Koju drugu opciju imaju?

Novac, i mjerilo i božanstvo. Istina i laž. Postojanje mu je paradoksalno, ali opstanak zajamčen. Novac ne daje, ljudi daju. Novac ne uzima, ljudi uzimaju. Novac nije problem, mi smo.

Autor: Maja Čabrajić

SRAMEŽLJIVOST ILI SOCIJALNA FOBIJA?

Jeste li  ikada osjetili znojenje ruku, lupanje srce, ubrzano disanje prilikom održavanja govora pred mnoštvom ljudi? Bojim se iskazati ono što mislim, bojim se govoriti kad sam okružen s više ljudi jer sve što kažem zvučat će glupo,  ne  volim raditi pod nadzorom i susrete s nepoznatima ljudima. Napučena mjesta i neke socijalne interakcije čak izbjegavam. Ne volim kritiku prema sebi, ali čak ne volim niti uputiti kritiku drugima. Da li je to samo osjećaj srama ili se radi o socijalnoj fobiji?

Socijalna fobija je vrsta anksioznog poremećaja, ali je ujedno i najjači oblik tjeskobe i straha u društvenim situacijama. Moramo naglasiti da je svatko nekada iskusio strah u spomenutim situacijama. Naime, strah kao emocija ima ulogu  da nas štiti od situacija koje bi mogle biti prijeteće. Evolucijski je važan te nas sprema  na reakciju  bijega ili borbe. Strahovi su normalan dio razvoja i odrastanja, djeca se uče nositi s njima i privikavaju se na određene frustrucije.

Kako bi znali da se radi o socijalnoj fobiji  ili socijalnoj anksioznosti, osoba mora doživjeti veoma visoke razine društvene tjeskobe  uz visoku razinu neugodnih fizičkih reakcija. Svakako socijalna fobija utječe na cjelokupno  svakodnevno funkcioniranje  pojedinca.

Razlozi za nastanak poremećaja mogu biti mnogobrojni.  Neki dogadaji su “zapisani“u hipokampusu i amigdali, mozgovnoj strukturi koja je zaslužna za nastajanje emocija straha .  Tamo su  zabilježeni  kao smrtonosni ili opasni.  Neravnoteža neurotransmitera serotonina spada u biološku pozadinu poremećaja.

Strahovi se nekada  uče gledajući reakcije drugih ljudi pa nije neuobičajeno da se majka i dijete boje jednakih  stvari.  Poneke statistike pokazuju da ukoliko osoba nema dovoljno dobro razvijene komunikativne i ostale socijalne vještine to također može biti jedan od razloga za razvoj socijalne fobije.  Posljedice prevelikog straha mogu biti velike i štetne, a osoba pati nalazeći se u začaranom krugu iz kojeg  ne zna sama izići. Osjećaj osamljenosti razvija i nepovoljnu sliku o sebi.

Anksioznost je neizbježna,  ponekad i spasonosna reakcija i važno je naglasiti da nije  svaka anksioznost klinički značajna. Kod sramežljivosti mi kontroliramo svoj strah, a kod socijalne fobije strah kontrolira nas.

Postoji nekoliko tehnika kojima osoba može sama sebi pomoći. Prvenstveno ne treba izbjegavati neugodne situacije, koliko god bile teške. Potom, raditi na socijalnim i komunikacijskim vještinama. Veoma učinkovita je  kognitivno-bihevioralna terapija koja fokus stavlja na rad s nefunkcionalnim mislima, tehnikama disanja i relaksacije i postepenom izlaganju.

AUTOR: Maja Tudić

Pokret otoka 21.-23. listopada 2016.

Prošla su već dva tjedna i dok su se dojmovi malo slegnuli, nadam se da motivacija nije. Naš cilj tijekom ove prve akcije Pokreta je bio stvoriti kontakte, izmjeniti iskustva i potaknuti povezivanje otoka. Naravno, gdje to bolje učiniti nego na otocima samima.

Pokretači su svi oni koji sudjeluju, bili oni otočani koji žive na otoku ili u gradu, neki se još odlučuju za svoj otok, a neki su samo ljubitelji koji su došli iz cijele Hrvatske da bismo bili što mnogobrojniji i time, naša poruka glasnija. Mnogi misle da je ovo protest, što je upravo suprotno od onoga što pokret jest.

Sve je započelo na Šolti, gdje su dajući nam smještaj za jednu noć, na taj način nekoliko Šoltana sudjelovali. Upoznali smo se na jedan jako prisan način još u autobusu do Stomorske, točnije kombiju koji nam je Promet Split poslao jer su znali da će nas biti puno pa da možemo biti posebno zgnječeni skupa i uistinu se bolje povezati. Ali, puno pozitivnije i predivno je bilo najranije ujutro, otočki oko 9, ukrcati se na naš brod.

Tamo smo imali sve obroke i dok smo se vozili do Brača smo imali priliku se malo upoznati i proučiti program.

 

Svatko je dobio svoj „patch“ s imenom, i srcem u boji. Svaka boja je označavala drugi otok, kojih je bilo 10: Šolta, Brač, Vis, Hvar, Korčula, Lastovo, Silba, Prvić, Mljet i Krk, uz koje su bili i razni mediji. 

 

Imali smo i glazbu na brodu za puni otočki dojam i kad smo pristali u Milnu uz pjesmu, prolaznici su nam se pridružili i pokazali potporu. Ukrcali smo još pokretača i krenuli dalje, put Hvara. Tada su već počele aktivnosti, organizatorice su smislile „otočki speed dating“, grupirali smo se tako da je za svakim stolom po jedno srce svake boje i svi smo predstavili sebe, svoje udruge, razmijenili iskustva i naše vizije i ciljeve. Upoznala sam ljudi različite dobi, posla, strasti, hobija, s tom jednom zajedničkom vizijom, boljitak i razvoj otoka.

Na Hvaru smo imali najljepši doček, uz zvučnike i glazbu, hranu i piće. Napokon smo bili svi na broju pa smo se zaputili put naše finalne destinacije, Vis. Tamo smo bili smješteni u apartmane, no aktivnostima nije bio kraj. Idući je bio Forum kazalište. Vidjeli smo nekoliko scena koje su vjerojatno većina iskusili i nakon što smo odgledali scenu do kraja, oni je započnu ispočetka, a mi imamo priliku reći stop u bilo kojem trenutku i zamjeniti glumicu tako da riješimo taj problem. Problemi su bili pohlepni šefovi tijekom sezone, mučenje oko financiranja i odobravanja projekata i slično. Mogli smo i mi naše scene iz života odigrati i zajedno doći do rješenja. Tada smo već bili svi umorni, ali smo imali još jednu stvar – izraditi transparente. Tako smo laganom šetnjicom od desetak minuta (opet po otočku, zapravo je bilo 30) po mračnom šumarku došli do još od rata poprilično napuštene zgrade, od DVD-a Vis. Nismo dobili večeru dok se nismo svi bacili na naša dva transparenta. 

Na jednom je pisalo: Čujete li svoje otoke?, na drugom: Hvala ti otoče. Mi smo imali zadatak po istima crtati, što je išlo bolje umjetnicima među nama, nakon čega su nam motoristi s Visa velikodušno donijeli večeru. Svi su se zabavljali i pričali, dok sam ja iscrpljena otišla spavati. Ujutro, kao i iz Šolte, ranom zorom smo krenuli natrag u Split. Do tamo smo imali zadnju priliku dodati svoj odgovor na pitanja koja su bila na panou, tipa zašto volimo otok i što želimo za njega.      

Prije nego što smo pristali u jedinu luku koja nam nije dopustila da pristanemo besplatno, Split, svi smo stali s našim transparentima na jednu stranu broda, skoro ga prevrnuli, i polako, uz pjesmu i puni entuzijazma smo pokušali da nas Splićani uz obalu uoče. Za promjenu, od početka do kraja su svi kafići bili puni, svi su nas slikavali kao da smo totalno ludi i neko čudo. Rijetko tko nam je mahnuo, najviše su nas turisti gledali u čudu. Kad smo napokon pristali, krenuli smo s našim transparentima do rive, i tamo smo se okružili njima simbolizirajući otok pjevali i plesali.  

Dali smo ljudima dobrih sat vremena da priđu kome žele i postave pitanja, informiraju se, bilo što o kojem otoku žele. S obzirom da su Splićani daleko najentuzijastičniji, odmah nam ih je prišlo dvoje, tijekom sat vremena ih se moglo nabrojati na prste dvije ruke. Zato sam turistima morala objašnjavati što ovo sve znači i čini mi se da su oni bili čak više potaknuti nego naši u kafićima. No neću biti prenegativna, barem su nas primjetili. Nakon toga smo se svi razišli, uspud smo isplanirali naravno i iduću akciju. Bilo je i suza i smijeha, svi smo se izgrlili kao da se znamo godinama i uistinu je bilo nezaboravno i prelijepo iskustvo koje je svakog od nas inspiriralo.

Iduće godine se nadam da će nas biti još više, možda još koji tinejdžer osim mene, ili tražim previše? Bilo bi lijepo da itko tko ima veze s otokom ili gaji neke osjećaje za njega da nam se priključi, reče svima i potakne priču o budućnosti otoka. Znam da, kako smo to na brodu zaključili, se mora imati doza ludosti za biti na otoku, no mislim da je svatko može naći u sebi i koji put popiti kavu na otoku, ne samo ispred Splitske banke! 😊

Autor: Dea Domljanović